Ovo piće osmislio je početkom tridesetih godina prošlog veka Dragoljub Marković, vinar iz Aleksandrovca, nakon svršenih studija u Parizu i povratka u rodni kraj.
Proizvodi se fermentacijom grožđa, a boju i aromu dobija u hrastovim buradima gde sazreva tri godine. U početku je nazivan konjakom, dok sadašnje ime dobija nakon Drugog svetskog rata kada su komunisti preuzeli Markovićevu fabriku.
Iako se priprema na veoma sličan način kao i konjak, bilo je nemoguće ostaviti mu to ime jer su ga Francuzi zaštitili. Milutina Markovića, sina tvorca ovog napitka, komunističke vlasti su 1948. godine oslobodile, ali mu nisu vratile ni deo imovine. Zapravo su ga zaposlili kako bi nastavili proizvodnju pića koje je veoma brzo postalo popularno u Šumadiji neposredno pred izbijanje rata. Proizvodnja je mogla ponovo da počne. Ostalo je još pitanje – kako nazvati novi proizvod.
U to doba započeta je politika okretanja prema zapadu te su rukovodioci na sve načine pokušavali da se približe ovom delu sveta, njihovom načinu proizvodnje, ali i kvalitetu proizvoda. Ipak, ovo piće su želeli da naprave autentičnim jugoslovenskim brendom. Nisu prihvatili ni da je to nekakav viski ni da je to tamo neki konjak. Nego „nešto između“, kako su objašnjavali. I tako se došlo do imena koje stoji i dan danas – Vinjak.
VI od viski i NJAK od konjak.
Izvor:adriadaily.com
